Tri varaždinska obrtnika koji odbijaju jeftinu proizvodnju

U radionici na rubu Varaždina, keramičarka Lucija Blažević radi sama, bez kalupa i bez gline iz industrije. Svaku posudu oblikuje rukom, suši na prirodnom zraku i peče u vlastitoj peći na drva. Narudžbe ima do kraja sljedeće godine. „Nikada nisam htjela skalirati,” kaže mirno, pazeći na lonac koji se suši na polici azurno obojenog zida njezine radionice. „Skaliranje bi ubilo ono zbog čega to radim.” Dvadesetak minuta vožnje dalje, u atelijeru blizu Tržnice, krojač Stjepan Galić šije odijela po mjeri. Jedino odijelo i ništa drugo — bez skupih pret-à-porter linija, bez online shopa, bez Instagram oglašavanja. Klijenti ga nalaze isključivo preporukom. „Moj najmlađi klijent ima 24 godine, a najstariji 78. Obojica znaju razliku između odijela i kombinezona koji se zove odijelom,” kaže Galić, ne bez humora. Treća osoba u ovom portretu je lončar Josip Vugrinec, koji od lokalne gline iz Varaždinske Podravine pravi posuđe za svakodnevnu upotrebu. Prodaje na varaždinskoj tržnici svake subote i povremeno na sajmovima u Sloveniji. Odbio je sve ponude za distribuciju u trgovačkim lancima.

Što ova trojica imaju zajedničko? Svjesnu odluku da vrijednost ne mjere brojem komada, nego pažnjom uloženom u svaki komad. U razgovorima s njima, jedan motiv se stalno vraćao: kupci koji razumiju što kupuju. „Prodajem ljudima koji su već jednom kupili jeftinu zamjenu i razočarali se,” kaže Blažević. „To je moj tržišni segment — ne bogataši, nego razočarani.” Taj odnos između obrtnika i kupca koji postoji i izvan transakcije — preporukom, povratnom porukom, pitanjem o lončarevom zdravlju na tržnici — čini neku vrstu zajednice koja u masovnoj proizvodnji ne postoji. Nije nostalgija. Nije ni ekskluzivitet. Samo je to malo duže, malo sporije, i zbog toga nešto bolje.